U savjetodavnom radu, ali i u općenitom radu s korisnicima, dolazim do najrazličitijih životnih sudbina koje su meni vrlo inspirativne.
Ponekad poznanici i daljnja rodbina pomalo čudno gledaju u taj moj posao. Njima tu nema ništa inspirativnog. „Rad sa ljudima u riziku je rizičan. Osim toga nije ni zabavan. Teško se može osobi u problemu može pomoći. Oni su sami svoja nesreća“ i tako redom.
Međutim, pitanje je da li od drveta vidiš šumu, i da li od problema vidiš osobu.
Na pisanje me potaknuo rad u savjetovalištu prošli tjedan. Ovu jesen češće dolaze mame s djecom. Uglavnom su djeca osnovnoškolske dobi. Problemi u odgoju. Porast je nasilja. Djeca ne znaju rješavati probleme. Vrlo brzo se potuku s vršnjacima. Tada intervenira stručna služba škole. Roditelji se pozivaju na razgovor. Upućuju u problematiku dječjeg ponašanja u školi. Neku djecu šalju u ustanove na daljnja testiranja da bi se utvrdio stupanj poteškoća, a dio te djece škole upućuju nama u savjetovalište. Očevi dovoze djecu i mame, ali uglavnom na savjetovalištu ostaju mame. Radimo s djecom pojedinačno ili grupno, a s roditeljima provodimo individualno savjetovanje.
Nakon razgovora o aktualnim teškoćama koje su ih dovele u Iskru dolazim do onih dubljih problema. Dohvaćamo se strategija svakodnevnog života, sustava vrijednosti, želja za sebe i djecu. Češće imamo i majke koje koriste status roditelja odgojitelja jer je u pitanju troje ili više djece. Majke su pretežito u 30-tim godinama. Trude se oko djece, a nema rezultata. Dolazi do frustracije. Kako kaže jedna mama za svog sina „on mene ne doživljava“, „tatu odmah posluša, mene ne“. Tu u savjetodavnom procesu ima posla i suočavanja majki s realitetom; brušenja roditeljskih kompetencija, poučavanja. To je jedna od razina našeg procesa.
Međutim, kad se razgrne sva ta hrpa problema kao lišće u jesen koje prekrije tlo, ostaje stvarnost njihova života. Suprug ili partner radi, a dio žena je kod kuće i odgajaju djecu. Njihove nekadašnje idealne slike života prije djece nisu bile takve. Željeli su zdravu djecu, ljubav partnera koja je vidljiva u svakom danu u toj bezrezervnoj podršci, u dodiru. Tad u razgovoru bljesnu snovi žena o ljubavi, o pažnji koja je po životnom putu pomalo presahnula. Te su sličice života možda davno izmaštane o svojoj obitelji, a sada stvarnost to briše i gura u svakodnevni mlin obaveza.
Tu nekako stanem. Pitam se da li imam stručne tehnike za ostvarivanje snova? Tehnike za unapređenje roditeljskih kompetencija imam, koristim i prenosim roditeljima. Savjetodavnim procesom se lakše unaprijede roditeljske vještine i ponašanje prema djeci. Mame brzo uvide praktičnu primjenu.
Međutim, snovi su nešto drugo. Mislim da svi imaju pravo na snove, na dobar život, upravo onakav kakav zamišljaju. Nisu to dvorci i velebne gradnje, već obitelj i partnerska pažnja. I kako je netko rekao „ čovjeku je potrebno malo, a baš to malo nedostaje“.
Pomoći ženama u ostvarivanju snova je više od praktičnog savjetovanja i unapređivanja roditeljskih kompetencija. Treba im netko tko će prepoznat taj sjaj u oku, čežnju boljim, za ljubavi i pomoći im da idu u tom smjeru.
Sigurno se pitate da li uspijevam. Teško mi je reći. Jučer sam izvukla skriptu za ostvarivanje snova s police. Danas sam osvijestila da je bila predzadnjoj polici ispod velike hrpe knjiga i bilježnica i nije otvarana sigurno nekoliko godina. Da li u tome ima simbolike? Možda.
O tome ću pisati neki drugi put…
